Politika sa ljudskim licem

Predugo se od ljudi očekivalo da budu strpljivi dok im plata kasni za životom, penzija za cijenama, pregled za dijagnozom, put za vremenom, a dijete za prilikom. Predugo se politika predstavljala kao beskonačno nadmetanje oko nadležnosti, identiteta i funkcija, umjesto kao obaveza da se riješi ono što čovjeka boli danas.

Ovaj program polazi od jednostavne istine: čovjek ne živi u resoru. Živi u kući, na poslu, u redu pred ambulantom, na putu prema školi, na njivi, u radionici i u lokalnoj zajednici. Zato politika mora biti mjerljiva prema tome koliko je život sigurniji, jednostavniji i dostojanstveniji.

Kao kandidat za potpredsjednika Republike Srpske, ne nudim obećanje da jedna funkcija može zamijeniti Vladu, Narodnu skupštinu, lokalne zajednice ili institucije Bosne i Hercegovine. Nudim aktivnu funkciju koja pokreće inicijative, okuplja ljude, traži odgovore, javno prati rokove i koristi svaki ustavni i politički prostor da se stvari pomjere.

Moj mandat neće se mjeriti brojem protokolarnih sastanaka, nego brojem problema koje smo otvorili, rješenja koja smo pokrenuli i ljudi kojima je institucija konačno odgovorila.

Potpredsjednik Republike Srpske nema ovlaštenje da sam donosi zakone, utvrđuje budžet ili upravlja ministarstvima. Zato ovaj program ne skriva institucionalnu stvarnost. Svaka mjera je napisana kao politička obaveza: inicijativa, zahtjev, koordinacija, javni nadzor, prijedlog ili podrška nadležnim organima.

Funkcija potpredsjednika, međutim, ima javni legitimitet, ustavni položaj i mogućnost da otvara teme koje druge institucije zanemaruju. Ona može postati mjesto povezivanja građana, lokalnih zajednica, privrede, sindikata, povratnika, stručne javnosti i institucija.

Kabinet ću organizovati kao servis koji prati predmete građana, priprema inicijative i kvartalno objavljuje šta je traženo, od koga, u kojem roku i kakav je odgovor. Kada problem nije u nadležnosti potpredsjednika, to neće biti razlog da ga odbacimo, već da ga uputimo nadležnom i pratimo do odgovora.

Posebnu odgovornost imam kao kandidat iz reda hrvatskog naroda: štitiću ravnopravnost Hrvata, ali ću funkciju obavljati kao potpredsjednik svakog građanina Republike Srpske.

Program je organizovan kroz šest ugovora sa ljudima. To nisu marketinške teme, nego šest područja u kojima se svakodnevno odlučuje o kvalitetu života. Svaki ugovor ima mjerljive ciljeve, okvir odgovornosti i mehanizam javnog praćenja.

Prvi ugovor je sa radom: da čovjek od rada može živjeti. Drugi je sa našim starijima: da starost bude sigurnost, a ne strah. Treći je sa porodicom: da dijete ne bude finansijski rizik. Četvrti je sa zdravljem: da pacijent zna kada dolazi na red. Peti je sa domom i zemljom: da se u svakom dijelu Republike Srpske može živjeti, ulagati i ostati. Šesti je sa poštenjem: da nijedna javna marka ne nestane bez traga.

Ovim ugovorima dodajem tri horizontalne obaveze: ravnopravnost svih naroda i građana, evropski put Bosne i Hercegovine i potpuna otvorenost kabineta potpredsjednika prema javnosti.

Čovjek koji radi puno radno vrijeme mora moći živjeti od svog rada. Ako radnik nakon cijelog mjeseca nema dovoljno za hranu, stanovanje, račune i potrebe djece, onda tržište i politika nisu ispunili svoju osnovnu društvenu funkciju.

Podržavam cilj da najniža neto plata u Republici Srpskoj do kraja mandatnog perioda dostigne najmanje 1.500 KM. Taj cilj mora biti praćen rasterećenjem rada, rastom produktivnosti, borbom protiv rada na crno i podrškom mikro i malim poslodavcima u prelaznom periodu.

Ne prihvatam lažan izbor između radnika i poslodavca. Republici Srpskoj trebaju i radnik koji dostojanstveno živi i firma koja može rasti, zapošljavati i ulagati. Zato ću podržavati socijalni dijalog u kojem se svako povećanje minimalnih primanja povezuje sa konkretnim mjerama za održivost privrede.

Posebna pažnja mora biti usmjerena na sektore sa niskim platama, žene koje su češće izložene prekarnom radu, mlade bez iskustva i radnike u opštinama sa manjim brojem poslodavaca.

Veća plata ne smije biti samo administrativna naredba. Dugoročno održive plate dolaze iz produktivnije privrede, modernije opreme, boljeg upravljanja, većeg izvoza, više znanja i bolje infrastrukture.

Zalagaću se da se programi podrške privredi vežu za mjerljive rezultate: nova radna mjesta, rast plata, tehnološku modernizaciju, energetsku efikasnost, obuku radnika i izvoz. Podsticaji koji ne stvaraju novu vrijednost moraju biti preispitani.

Republika Srpska mora jačati veze između srednjih škola, univerziteta i privrede. Poslodavci moraju preciznije govoriti koja znanja nedostaju, a obrazovni sistem brže prilagođavati programe. Istovremeno, dualni i praktični modeli obrazovanja ne smiju postati zamjena za jeftinu radnu snagu.

Produktivnost znači i digitalnu administraciju. Svaki sat koji preduzetnik izgubi na nepotrebnom obrascu je trošak privrede. Cilj je da se većina standardnih poslovnih postupaka može završiti elektronski, bez obilaska šaltera.

Radni odnos mora biti odnos prava i odgovornosti, a ne straha. Radnik ne smije birati između ćutanja i otkaza kada mu se ne plaća prekovremeni rad, kada radi neprijavljen ili kada mu se uskraćuje pravo na odmor.

Inspekcije moraju biti profesionalne i zaštićene od političkog uticaja. Kontrole treba usmjeravati prema riziku, a rezultati i izrečene mjere objavljivati u agregiranom obliku. Poslodavac koji poštuje propise ne smije biti izjednačen sa onim koji godinama zloupotrebljava radnike.

Posebno ću insistirati na zaštiti trudnica i porodilja, sprečavanju diskriminacije pri zapošljavanju i boljoj zaštiti sezonskih, privremenih i platformskih radnika. Moderno tržište rada traži moderna pravila.

Sindikati moraju imati prostor za organizovanje i pregovore, ali i odgovornost da zastupaju interese članstva transparentno. Socijalni dijalog ne može biti protokol; mora prethoditi velikim promjenama u oblasti rada i plata.

Penzija nije milost države. To je pravo zarađeno decenijama rada. Ljudi koji su stvarali ovu zemlju ne smiju starost provoditi u računanju da li će kupiti lijek ili platiti račun.

Podržavam cilj da najniža penzija u Republici Srpskoj tokom mandatnog perioda dostigne 1.000 KM, uz očuvanje finansijske stabilnosti sistema i pravičan rast ostalih penzija. Put do tog cilja mora biti javan, realan i vezan za rast prihoda, zaposlenosti i doprinosa.

Penzionerima nije potrebna samo veća penzija. Potrebni su dostupno zdravstvo, lijekovi, pomoć u kući, siguran javni prevoz, dnevni centri i podrška onima koji žive sami. Zato politika prema starijima mora povezati penzijski, zdravstveni i socijalni sistem.

Posebno ću se zalagati za razvoj usluga pomoći u kući u manjim opštinama i ruralnim područjima, gdje stariji često ostaju bez neposredne podrške porodice.

Starije osobe imaju pravo na život u zajednici, dostupnu kulturu, rekreaciju i društvenu uključenost. Politika prema penzionerima ne smije se svesti na jednokratne pomoći pred izbore.

Podržavaću razvoj lokalnih programa aktivnog starenja, subvencionisanog prevoza, preventivnih zdravstvenih pregleda i dostupnih dnevnih centara. U ruralnim sredinama mobilni zdravstveni i socijalni timovi mogu biti ključni za ljude koji teško dolaze do doma zdravlja ili opštine.

Potrebno je unaprijediti zaštitu od finansijskih prevara, nasilja i zanemarivanja starijih. Bankarske i telekom usluge moraju imati jasne i razumljive procedure za starije korisnike, a javne institucije moraju zadržati mogućnost pomoći onima koji ne koriste digitalne servise.

Porodice koje brinu o starijim i nemoćnim članovima zaslužuju veću podršku kroz usluge predaha, kućnu njegu i fleksibilnije radne aranžmane gdje je to moguće.

Porodična politika nije kampanja za natalitet. To je skup uslova zbog kojih mladi ljudi mogu donijeti odluku da ostanu, osnuju porodicu i odgajaju djecu bez stalnog straha od troškova.

Podržavam cilj dječijeg dodatka do 350 KM, uz prihodovne i druge kriterijume koji pomoć usmjeravaju prema djeci kojoj je najpotrebnija. Podržavam i pomoć za novorođeno dijete do 2.000 KM, uz jednostavnu elektronsku prijavu i automatsku razmjenu podataka između institucija.

Posebno je važno zaštititi trudnice i porodilje od gubitka posla, razvijati mrežu vrtića i produženog boravka, te smanjiti razlike u dostupnosti usluga između velikih gradova i manjih opština.

Politika prema porodici mora uključivati samohrane roditelje, hraniteljske porodice, porodice djece sa poteškoćama u razvoju i porodice sa troje i više djece, bez stigmatizacije i nepotrebne birokratije.

Roditelj ne smije biti prisiljen da bira između djeteta i posla. Radno vrijeme vrtića, produženi boravak i školske obaveze moraju biti organizovani tako da prate stvarni život zaposlenih porodica.

Zalagaću se da lokalne zajednice uz podršku viših nivoa vlasti šire kapacitete javnih vrtića, uvode transparentne liste čekanja i razvijaju modele subvencionisanja kada javni kapacitet nije dovoljan. Posebne mjere potrebne su u opštinama u kojima nema organizovanog predškolskog programa.

Poslodavce treba stimulisati da, gdje priroda posla dozvoljava, omoguće fleksibilnije radno vrijeme roditeljima male djece i njegovateljima. To nije privilegija, nego način da se zadrže kvalitetni radnici i olakša svakodnevni život porodice.

Škola mora biti mjesto znanja, sigurnosti i jednakih šansi. Troškovi udžbenika, prevoza, ekskurzija i vannastavnih aktivnosti ne smiju produbljivati razlike među djecom.

Mladi ljudi ne odlaze samo zbog plate. Odlaze kada ne vjeruju da se trud isplati, kada posao zavisi od veze, kada ne mogu riješiti stambeno pitanje i kada ne vide prostor da sami mijenjaju zajednicu.

Zalagaću se za programe prvog zaposlenja koji stvaraju stvarno radno iskustvo, a ne kratkotrajnu statistiku. Podrška mladim preduzetnicima mora uključivati mentorstvo, pristup finansiranju i jednostavnije procedure, a ne samo jednokratne grantove.

Stambena politika mora postati dio demografske politike. Potrebni su dugoročni modeli povoljnog stanovanja za mlade porodice, posebno u sredinama iz kojih stanovništvo odlazi. Lokalne zajednice mogu ponuditi zemljište, infrastrukturu ili subvencionisane modele najma, dok entitetske institucije mogu graditi finansijski okvir.

Javni konkursi za posao moraju biti transparentni. Mladi čovjek mora znati da mu za radno mjesto nije potrebna članska karta, poznanstvo ili politički posrednik.

Znanje nije trošak. To je najvažnija razvojna infrastruktura. Obrazovni sistem mora djeci dati funkcionalno znanje, digitalne i jezičke vještine, kritičko mišljenje i sposobnost da se prilagođavaju svijetu koji se brzo mijenja.

Podržavaću veći udio praktične nastave, savremene kabinete, STEM programe, umjetnost, sport i građansko obrazovanje zasnovano na poštovanju različitosti. Nastavnici moraju imati kvalitetno kontinuirano usavršavanje i više profesionalne autonomije.

Visoko obrazovanje mora biti povezano sa istraživanjem, privredom i međunarodnom razmjenom. Stipendije treba snažnije usmjeriti prema deficitarnim zanimanjima, izvrsnim studentima i studentima iz porodica slabijeg materijalnog statusa.

Posebno ću insistirati da nijedno dijete ne bude diskriminisano zbog imena, nacionalnosti, vjere, mjesta stanovanja ili imovinskog statusa roditelja.

Čovjeku koji čeka pregled nije važno koja institucija prebacuje odgovornost na drugu. Važno mu je kada će biti pregledan, dijagnostikovan i liječen. Zato je transparentnost lista čekanja prvi korak prema odgovornijem zdravstvu.

Zalagaću se za jedinstven, javno razumljiv sistem praćenja čekanja na specijalističke preglede i dijagnostiku. Građanin mora moći vidjeti prosječno vrijeme čekanja, raspoložive kapacitete i mogućnost da uslugu dobije u drugoj ugovorenoj ustanovi.

Za prioritetne preglede treba utvrditi standard najdužeg prihvatljivog čekanja, uz poseban režim za onkološke, kardiološke i druge vremenski osjetljive slučajeve. Ako javni kapacitet ne može pružiti uslugu u razumnom roku, sistem treba koristiti raspoložive ugovorene kapacitete bez dodatnog troška za pacijenta.

Digitalno zakazivanje, elektronski karton i razmjena nalaza moraju smanjiti nepotrebno hodanje između ustanova.

Kvalitet liječenja ne smije zavisiti od poštanskog broja. Stanovnik male opštine ima isto pravo na pravovremenu dijagnozu i liječenje kao stanovnik velikog grada.

Zalagaću se za jačanje regionalnih kapaciteta, bolju opremljenost domova zdravlja i telemedicinu koja omogućava konsultacije sa specijalistima bez svakog putovanja u veliki centar. Mobilni timovi mogu biti važni za udaljena sela, starije osobe i pacijente sa smanjenom pokretljivošću.

Posebnu pažnju zahtijevaju mentalno zdravlje, palijativna njega, zdravlje žena, preventivni pregledi i rano otkrivanje bolesti. Preventiva je i humanija i jeftinija od kasnog liječenja.

Zdravstveni radnici moraju imati uslove da ostanu u zemlji: jasne karijerne puteve, stručno usavršavanje, adekvatna primanja i manje administrativnog opterećenja.

Republika Srpska ne smije biti zbir nekoliko razvijenih centara i velikog broja mjesta koja polako ostaju bez ljudi. Ravnomjeran razvoj znači da osnovne usluge i infrastruktura moraju biti dostupne i u manjim opštinama, selima i povratničkim sredinama.

Zalagaću se za javnu mapu infrastrukturnih potreba: lokalni i regionalni putevi, vodovodi, kanalizacija, zaštita od poplava, internet, škole, ambulante i industrijske zone. Prioriteti moraju biti zasnovani na jasnim kriterijumima, a ne na političkoj pripadnosti lokalne vlasti.

Ne prihvatam da se nekoliko stotina metara asfalta predstavlja kao predizborni poklon. Put, voda, struja i internet su osnovna infrastruktura koju građani već plaćaju kroz poreze i naknade.

Posebno treba podržati opštine sa depopulacijom i malom fiskalnom bazom, jer same često nemaju kapacitet za velike infrastrukturne projekte.

Dobar put nije luksuz. To je pristup poslu, školi, bolnici i tržištu. Saobraćajna politika mora polaziti od sigurnosti, ekonomskog efekta i povezivanja ljudi, a ne samo od veličine projekta.

Zalagaću se za višegodišnji plan rekonstrukcije regionalnih i lokalnih puteva sa javnim prioritetima. Poseban fokus mora biti na dionicama koje povezuju sela sa opštinskim centrima, industrijske zone sa magistralnim pravcima i povratničke sredine sa osnovnim uslugama.

Potrebno je jačati sigurnost na putevima: bolja signalizacija, osvjetljenje kritičnih tačaka, zaštita pješaka i djece, te stroža primjena propisa protiv bahate vožnje. Saobraćajna infrastruktura treba biti projektovana za stvarne korisnike, uključujući pješake, bicikliste i osobe sa invaliditetom.

Javni prevoz u mnogim sredinama je preslab ili ne postoji. Potrebni su regionalni modeli koji će ljudima bez automobila omogućiti pristup poslu, školama i zdravstvu.

Bez sela nema ni prehrambene sigurnosti. Poljoprivrednik mora unaprijed znati koliki je podsticaj, pod kojim uslovima i kada će biti isplaćen. Nepredvidiva politika uništava planiranje i tjera ljude da odustanu od proizvodnje.

Zalagaću se za višegodišnje, stabilnije okvire agrarne politike, digitalizaciju prijava i isplata, jaču kontrolu kvaliteta i podršku modernizaciji proizvodnje. Podsticaji moraju nagrađivati stvarnu proizvodnju, produktivnost i održivost.

Klimatske promjene zahtijevaju veća ulaganja u navodnjavanje, protivgradnu zaštitu, upravljanje vodama i osiguranje usjeva. Mali proizvođači trebaju lakši pristup zajedničkoj mehanizaciji, hladnjačama, skladištima i tržištu.

Cilj nije samo proizvoditi sirovinu. Potrebno je razvijati domaću prehrambenu industriju, preradu, brendiranje i kratke lance snabdijevanja kako bi veći dio vrijednosti ostao kod proizvođača i lokalne zajednice.

Republika Srpska ima značajne energetske resurse, ali energetska politika mora biti vođena dugoročnim javnim interesom. Cilj je sigurno snabdijevanje, održive cijene, modernizovana mreža i tranzicija koja čuva radna mjesta i otvara nova.

Podržaću razvoj krovnih solarnih sistema, energetskih zajednica, malih projekata u vlasništvu građana i privrede, kao i programe energetske efikasnosti za kuće, zgrade i javne objekte. Administrativne procedure za male proizvođače moraju biti jednostavnije i predvidive.

Velike energetske projekte treba procjenjivati prema ekonomskom efektu, uticaju na životnu sredinu, zaduženju i transparentnosti ugovora. Javni resurs ne smije postati privatna renta.

Energetska tranzicija mora uključiti radnike i lokalne zajednice. Tamo gdje se tradicionalni sektori mijenjaju, potrebno je ulagati u prekvalifikacije, novu industriju i lokalne razvojne fondove.

Razvoj koji uništava zdravlje ljudi, rijeke, šume i poljoprivredno zemljište nije razvoj. Svaki veliki projekat mora imati jasne procjene uticaja, dostupne dokumente i stvarno učešće lokalne zajednice.

Zalagaću se za bolji javni monitoring kvaliteta vazduha i vode, otvorene podatke i pravovremena upozorenja. Građani moraju znati šta udišu i kakvu vodu koriste. Industrijska postrojenja i rudarski projekti moraju poštovati standarde i snositi troškove sanacije štete.

Šume su strateški resurs i moraju se štititi od prekomjerne sječe, zloupotreba i netransparentnog upravljanja. Javno preduzeće koje upravlja šumama mora objavljivati ključne pokazatelje, planove sječe i rezultate poslovanja.

Zaštita od poplava i suša mora biti planirana prije katastrofe. Ulaganja u nasipe, korita, akumulacije i sisteme za rano upozoravanje spašavaju živote i imovinu.

Najveći broj ljudi radi u malim i srednjim preduzećima. Njima je potrebno manje birokratije, stabilnija pravila i lakši pristup finansiranju. Podrška privredi mora biti dostupna i firmama iz manjih opština, a ne samo onima sa jakim vezama u administraciji.

Zalagaću se za jedinstvene elektronske procedure, jasne rokove za dozvole i princip da institucija ne smije od preduzetnika tražiti podatak koji već postoji u drugom javnom registru.

Razvojni programi i kreditne linije moraju imati transparentne kriterijume, javne rezultate i mjerljive efekte. Prioritet treba dati investicijama koje podižu produktivnost, izvoz, energetsku efikasnost, digitalizaciju i plate zaposlenih.

Poseban potencijal imaju IT, kreativne industrije, turizam, prerada hrane, drvna i metalska industrija, kao i usluge koje se mogu izvoziti bez fizičkog preseljenja ljudi.

Stotine hiljada ljudi porijeklom iz Republike Srpske žive širom Evrope i svijeta. Dijaspora nije bankomat kojeg se sjetimo kada šalje novac ili kada dođu izbori. To je mreža znanja, kapitala, kontakata i iskustva.

Zalagaću se za jedinstvenu kontakt tačku za dijasporu: informacije o investiranju, registraciji firme, imovinskim pitanjima, povratku, obrazovanju djece i povezivanju sa lokalnim zajednicama. Odgovori institucija moraju biti brzi i dostupni na daljinu.

Potrebni su investicioni forumi fokusirani na konkretne projekte, a ne protokolarne skupove. Lokalne zajednice trebaju pripremiti kataloge projekata, zemljišta, poslovnih zona i partnerstava koja su spremna za ulaganje.

Dijasporu treba uključivati i kroz mentorski rad, stručne mreže, gostujuća predavanja i kratkoročne angažmane stručnjaka koji žele prenijeti znanje bez trajnog povratka.

Korupcija nije apstraktna tema. Korupcija je kada neko dobije posao zbog veze, kada tender bude pisan za unaprijed poznatog ponuđača, kada se javnim novcem plaća stranačka promocija ili kada se funkcija koristi za privatni interes.

Zalagaću se da najveći dio podataka o javnoj potrošnji bude dostupan u mašinski čitljivom obliku: ugovori, aneksi, isplate, subvencije, grantovi, putni troškovi i korištenje službenih vozila. Građani i mediji moraju moći pratiti novac bez slanja desetina zahtjeva za pristup informacijama.

Posebnu pažnju treba posvetiti javnim nabavkama i aneksima ugovora. Ako projekat značajno poskupi, javnost mora dobiti precizno obrazloženje ko je donio odluku i zašto.

Zaštita prijavilaca korupcije mora biti stvarna. Čovjek koji prijavi zloupotrebu ne smije izgubiti posao i ostati nezaštićen dok moćni ostaju netaknuti.

Elektroprivreda, šume, putevi, željeznice i druga javna preduzeća pripadaju građanima. Direktorske pozicije ne smiju biti nagrada za stranačku lojalnost niti izvor finansiranja političkih mreža.

Zalagaću se za profesionalizaciju upravljanja: javne konkurse, objavljene biografije i programe kandidata, jasne ciljeve uprava i godišnju ocjenu rezultata. Gubici, kašnjenja projekata i rast duga moraju imati odgovornost po imenu i prezimenu.

Javna preduzeća trebaju objavljivati ključne ugovore, broj zaposlenih, troškove reprezentacije, sponzorstva, donacije i rezultate poslovanja na standardizovan način koji omogućava poređenje iz godine u godinu.

Politička vlast ima pravo postaviti razvojne ciljeve, ali operativno upravljanje mora biti profesionalno. Kada je direktor biran zbog stručnosti, onda može i odgovarati zbog rezultata.

Građanin ne bi smio biti kurir između dvije institucije. Ako država već ima neki podatak, ne smije od građanina tražiti da ga ponovo donosi na papiru. Digitalizacija nije samo aplikacija; to je promjena načina rada.

Zalagaću se za princip jednom dostavljen podatak, elektronske potpise, plaćanja i zahtjeve, praćenje statusa predmeta i jasne rokove u kojima institucija mora odgovoriti. Usluge moraju ostati dostupne i ljudima koji ne koriste digitalne kanale.

Broj procedura i naknada treba redovno preispitivati. Svaka obaveza mora imati svrhu. Parafiskalni nameti koji ne pružaju jasnu javnu vrijednost treba da budu ukinuti ili objedinjeni.

Javna uprava mora zapošljavati prema znanju. Rezultati konkursa, bodovanje i kriterijumi moraju biti javni kako bi se vratilo povjerenje da je državna služba dostupna najboljima, a ne samo podobnima.

Kao kandidat za potpredsjednika Republike Srpske iz reda hrvatskog naroda imam posebnu ustavnu i političku obavezu da štitim ravnopravnost konstitutivnih naroda. Tu obavezu shvatam ozbiljno, ali funkciju neću svesti na protokol jednog naroda.

Želim biti potpredsjednik kojem se može obratiti Srbin, Bošnjak, Hrvat, Rom, Jevrej, pripadnik bilo koje manjine i čovjek koji se ne želi nacionalno izjašnjavati. Pred institucijama svi moraju vrijediti jednako.

Ravnopravnost se ne mjeri samo tekstom ustava. Mjeri se pristupom poslu, jeziku, obrazovanju, javnim službama, kulturnom životu, povratku i zaštiti imovine. Svaka zajednica mora imati pravo da njeguje identitet bez straha i diskriminacije.

Kabinet potpredsjednika će primati i dokumentovati slučajeve diskriminacije, upućivati ih nadležnim institucijama i objavljivati sistemske preporuke.

Hrvati u Republici Srpskoj ne smiju postojati samo u statistici, ustavnim odredbama i predizbornim govorima. Potrebno je obnoviti život u sredinama u kojima su nekada živjeli u znatno većem broju i omogućiti onima koji žele da se vrate, ostanu ili održavaju vezu sa rodnim krajem.

Prioriteti su infrastruktura, zaštita imovine, dostupnost javnih usluga, očuvanje kulturne i vjerske baštine, ekonomski programi i povezanost sa dijasporom. Mala sela i zajednice često ne traže velike projekte; traže put, vodu, signal, ambulantu i instituciju koja će odgovoriti.

Kao potpredsjednik iniciraću godišnji izvještaj o položaju hrvatskog naroda u Republici Srpskoj, sa podacima o povratku, imovinskim pitanjima, infrastrukturi, zastupljenosti u institucijama i stanju kulturne baštine.

Istovremeno, svaka mjera za Hrvate mora biti dio šire politike ravnopravnosti i povratka, bez stvaranja novih podjela među građanima.

Povratak se ne završava obnovom krova. Čovjek se vraća tamo gdje može živjeti, raditi, liječiti se, školovati dijete i biti siguran da mu imovina neće biti ugrožena.

Zalagaću se za povezivanje povratničkih programa sa ekonomskim mjerama: poljoprivreda, mali biznis, turizam, zanati i rad na daljinu. Infrastruktura u povratničkim sredinama mora imati jasne višegodišnje planove, a ne ad hoc intervencije pred izbore.

Posebno je važno rješavati imovinska pitanja i administrativne prepreke ljudima koji žive u inostranstvu. Digitalni postupci, jasne informacije i kontakt osobe mogu dramatično smanjiti osjećaj da su građani prepušteni sami sebi.

Povratničke zajednice moraju biti uključene u odlučivanje o projektima koji ih se tiču. O njima se ne smije odlučivati bez njih.

Budućnost Bosne i Hercegovine i Republike Srpske vidim u Evropskoj uniji. Evropski put nije odricanje od identiteta, nego usvajanje standarda koji građanima donose uređenije institucije, jaču ekonomiju, sigurniju hranu, čistiju životnu sredinu i efikasnije pravosuđe.

Ne želim da naši ljudi provode pet ili šest sati na granici dok rade, studiraju ili posjećuju porodicu u državama Evropske unije. Svaki korak prema integraciji mora biti mjeren konkretnim efektom na život građana.

Republika Srpska treba aktivnije koristiti evropske fondove i programe. Lokalne zajednice često nemaju kapacitet da pripreme kvalitetne projekte, pa je potreban sistem stručne pomoći za prijave, javne nabavke i upravljanje projektima.

Evropska pravila imaju smisla samo ako se primjenjuju jednako. Ne želimo prepisivanje propisa radi forme, nego reforme koje popravljaju institucije.

Sigurnost nije samo pitanje policije. To je zaštita od nasilja, kriminala, požara, poplava, saobraćajnih rizika, sajber napada i kvarova kritične infrastrukture.

Zalagaću se za snažniju civilnu zaštitu, savremenu opremu, zajedničke vježbe službi i bolje sisteme ranog upozoravanja. Lokalnim vatrogasnim i spasilačkim službama trebaju stabilni izvori finansiranja i standardi opreme.

Posebna pažnja mora biti posvećena nasilju u porodici i nasilju nad ženama i djecom. Institucije moraju reagovati brzo, koordinisano i bez prebacivanja odgovornosti. Žrtva mora dobiti zaštitu, pravnu podršku i siguran smještaj kada je potreban.

Sajber sigurnost javnih sistema postaje jednako važna kao fizičko obezbjeđenje zgrada. Podaci građana, bolnica, energetskih sistema i javne uprave moraju biti zaštićeni modernim standardima.

Ljudi koji su učestvovali u ratu i porodice koje su izgubile najbliže imaju pravo na dostojanstven, uređen i pravedan odnos institucija. Njihova prava ne smiju biti predmet predizborne trgovine.

Zalagaću se da prava budu jasna, dostupna i administrativno jednostavna, uz posebnu pažnju zdravstvenoj zaštiti, mentalnom zdravlju, zapošljavanju i stambenim pitanjima. Sistemska rješenja su važnija od povremenih jednokratnih naknada.

Istovremeno, poštovanje prema žrtvama i veteranima mora biti usmjereno prema miru. Najveća obaveza generacijama koje dolaze jeste da politički sukobi više nikada ne postanu ratni sukobi.

Kultura sjećanja mora poštovati bol vlastitog naroda bez negiranja ili ponižavanja tuđe žrtve. To je uslov trajnog mira i dostojanstva.

Društvo nije razvijeno samo kada ima veći BDP. Razvijeno je kada ljudi mogu stvarati, govoriti, informisati se i čuvati kulturno nasljeđe bez političkog pritiska.

Podržavaću transparentno finansiranje kulture, otvorene konkurse i ravnomjerniju dostupnost kulturnih sadržaja van velikih centara. Biblioteke, muzeji, pozorišta i lokalne kulturne inicijative moraju imati mjesto u razvojnoj politici.

Medijske slobode i sigurnost novinara su javni interes. Kritičko pitanje nije napad na instituciju. Transparentno vlasništvo, jasno označavanje plaćenog sadržaja i jednaki kriterijumi javnog oglašavanja ključni su za zdrav medijski prostor.

Javne institucije moraju odgovarati medijima u razumnom roku i objavljivati podatke proaktivno. Otvorenost smanjuje prostor za dezinformacije i političku manipulaciju.

Sport nije samo profesionalno takmičenje. To je zdravlje, razvoj djece, pripadnost zajednici i prevencija brojnih društvenih problema. Lokalni klubovi i školski sport zato zaslužuju stabilniju i transparentniju podršku.

Zalagaću se za javne kriterijume finansiranja sportskih organizacija, veća ulaganja u sport djece i mladih, dostupnost infrastrukture i podršku sportu osoba sa invaliditetom.

Školske dvorane i javni sportski objekti trebaju biti maksimalno dostupni zajednici van termina nastave, uz jasne rasporede i pristupačne cijene. U manjim mjestima potrebno je razvijati multifunkcionalne prostore koji mogu služiti više sportova.

Sportski uspjeh treba podržati, ali javni novac prvenstveno mora stvarati široku bazu djece koja se kreću, treniraju i usvajaju zdrave navike.

Gradovi i opštine najbolje poznaju mnoge svakodnevne potrebe građana. Zato lokalne zajednice moraju imati jasne prihode, razvojne kapacitete i odgovornost za rezultate.

Zalagaću se za pravedniju raspodjelu razvojnih ulaganja, posebno prema nerazvijenim i izrazito nerazvijenim opštinama. Kriterijumi za transfere i projekte moraju biti javni i primjenjivani jednako bez obzira na političku strukturu lokalne vlasti.

Participativno budžetiranje i javne konsultacije mogu građanima dati stvarni uticaj na dio lokalnih ulaganja. Mjesne zajednice treba vratiti u funkciju mjesta gdje se problemi evidentiraju i prioriteti dogovaraju.

Lokalne uprave moraju dijeliti dobre prakse, zajednički organizovati usluge kada je to jeftinije i razvijati projektne timove za domaće i evropske fondove.

Kabinet potpredsjednika organizovaću oko tri funkcije: prijem i praćenje predmeta građana, priprema javnih inicijativa i terenski rad. Svaki predmet dobiće evidencijski trag i informaciju kome je upućen.

Jednom mjesečno planiraću otvoreni dan za građane, a dio prijema organizovati u različitim gradovima i opštinama. Ne treba da svi dolaze u Banju Luku da bi razgovarali sa potpredsjednikom.

Kabinet će objavljivati kvartalni izvještaj: broj zaprimljenih predmeta, oblasti problema, institucije kojima su predmeti upućeni, procenat odgovora i primjere sistemskih pitanja. Lični podaci građana biće zaštićeni.

Formiraću savjetodavne radne grupe za privredu, rad, povratak i ravnopravnost, mlade, zdravstvo i lokalni razvoj, sa stručnjacima i ljudima iz prakse, a ne samo političkim imenima.

Prvih sto dana neće biti period uhodavanja. Biće period postavljanja sistema rada, pokretanja najvažnijih inicijativa i objavljivanja prvih rokova.

Pokrenuću deset prioritetnih procesa koji mogu dati jasan smjer mandatu. Za svaki ćemo javno objaviti kome je inicijativa upućena, šta tražimo i kada očekujemo odgovor.

Potpredsjednik ne može narediti drugim organima da prihvate prijedlog, ali može osigurati da se o njemu mora javno govoriti i odgovoriti.

Istovremeno će biti uspostavljena evidencija građanskih predmeta i kalendar terenskih posjeta. Cilj prvih sto dana je da javnost odmah vidi razliku između protokolarne i aktivne funkcije.

Program bez mjerenja lako postane zbir lijepih rečenica. Zato svaka velika obaveza mora imati pokazatelje i javni trag. Potpredsjednik ne može preuzeti zaslugu za tuđi posao, ali može transparentno pokazati šta je pokrenuo i kakav je rezultat uslijedio.

Na internet stranici kabineta biće objavljen semafor programa sa statusom ključnih inicijativa: priprema, upućeno, u razmatranju, prihvaćeno, djelimično provedeno ili odbijeno. Uz svaki status biće dokument ili odgovor nadležne institucije.

Jednom godišnje objaviću izvještaj građanima i održati javnu konferenciju na kojoj će novinari, organizacije civilnog društva i građani moći postaviti pitanja o svakoj obavezi iz programa.

Želim da građanin može za nekoliko minuta provjeriti šta je od obećanog urađeno. Politika mora ponovo naučiti živjeti sa provjerljivim obećanjima.

Postoji pet principa od kojih neću odstupati, bez obzira na politički pritisak, dnevne kalkulacije ili odnose među strankama.

Prva crvena linija je dostojanstvo rada: radnik mora imati pravo na poštenu platu, doprinose i sigurne uslove rada. Druga je dostojanstvo starosti: penzioner nije teret društva. Treća je zaštita djeteta i porodice: prava djece ne smiju zavisiti od adrese ili imovinskog statusa roditelja.

Četvrta je zdravlje: pacijent ne smije biti izgubljen u sistemu bez informacije i roka. Peta je javni novac: svaki ugovor, grant i velika isplata moraju moći biti objašnjeni građanima.

Ove crvene linije nisu ideološki ukras. One su jednostavan test svake politike: da li čovjek ima više sigurnosti, više prava i više kontrole nad institucijama koje finansira.

Predugo su političari gradili karijere na strahu jednih od drugih. Dok su građani raspravljali ko je veći Srbin, Hrvat ili Bošnjak, cijene su rasle, ljudi su odlazili, javna preduzeća gubila novac, a putevi ostajali neizgrađeni.

Ne tražim od bilo koga da se odrekne identiteta. Naprotiv: slobodan čovjek treba moći ponosno biti ono što jeste. Ali identitet ne smije biti izgovor da neko bude manje plaćen, duže čeka pregled ili teže dolazi do posla.

Možemo voljeti svoj narod i poštovati drugog. Možemo čuvati kulturu i zajedno graditi institucije. Možemo se politički razlikovati i ipak se složiti da dijete treba dobru školu, radnik poštenu platu, penzioner sigurnu starost i svaki građanin jednako pravo.

Takav pristup nije slabost. To je jedini ozbiljan odgovor društva koje želi sačuvati ljude i izgraditi budućnost.

Moj cilj nije Republika Srpska u kojoj politika govori više. Moj cilj je Republika Srpska u kojoj institucije rade više za ljude.

Republika Srpska u kojoj radnik može živjeti od plate. U kojoj penzioner ne bira između hrane i lijeka. U kojoj dijete ima priliku bez obzira na prezime roditelja. U kojoj pacijent zna kada će biti pregledan. U kojoj poljoprivrednik zna kada će dobiti podsticaj. U kojoj poslodavac zna pravila igre.

Republika Srpska u kojoj javni novac pripada javnosti. U kojoj Srbin, Hrvat, Bošnjak i svaki drugi građanin zna da ga institucija neće pitati kako se zove prije nego što mu pomogne. U kojoj mladi imaju razlog da ostanu, a ljudi koji su otišli razlog da se vrate.

To nije utopija. To je posao politike. I to je standard prema kojem želim da me građani mjere.

Kandidujem se za potpredsjednika Republike Srpske jer vjerujem da ova funkcija može biti mnogo više od protokola. Može biti glas ljudi kojima institucije ne odgovaraju, mjesto na kojem se problem ne gura u ladicu i javna tačka pritiska da se obećanja pretvore u rokove i rezultate.

Neću obećavati ono što potpredsjednik ne može sam uraditi. Ali obećavam da neću ćutati kada mogu pokrenuti pitanje, tražiti odgovor, okupiti ljude i koristiti autoritet funkcije da rješenje dobije šansu.

Želim da poslije četiri godine svaki građanin može otvoriti izvještaj mog kabineta i vidjeti: šta smo obećali, šta smo pokrenuli, ko je prihvatio, ko odbio i šta je stvarno promijenjeno.

Politika mora ponovo postati odgovornost prema čovjeku. Za mene je to smisao kandidature i smisao mandata.